INSTRUMENTI

Flauta

Flauta je jedan od najstarijih i najrasprostranjenijih instrumenata ne samo umetnicke muzike, vec i evropskog i vanevropskog folklora. Iskopine su pokazale da je postojala jos u Praistoriji, a u svim mitovima Istoka i Zapada flauta je bila bozanskog porekla. U razlicitim periodima ljudskog drustva pronalazila je svoj identitet, te je od obrednomitoloskog preko dvorskogalantnog postala poetsko-ekspresivni instrument. Njena evolucija je bila neobicno bogata i zanimljiva, te zadivljuje mnostvo oblika i velicina u kojima je bila pravljena. Dva osnovna oblika flaute su uzduzni (blok flauta; francuski - flûte á bec, engleski - recorder, italijanski - flauto dolce) i poprecni (traverzo; nemacki - Querflöte).

BLOK FLAUTA

Uzduzne flaute su se pojavile ranije nego poprecne; praoblike blok flaute koristili su Egipcani i Grci, a u pocetku su instrumenti pravljeni od kosti, gline i bambusa. U Srednjem veku oblik i velicina blok flaute jos nije potpuno ustaljena, ali se od tada po pravilu pravi od drveta. Svoju konacnu formu blok flauta dobija u XV veku: pravljena je iz jednog dela (od kruskovog ili javorovog drveta), imala je 8 otvora za prste, bila je cilindricna i veoma siroko menzurirana, otvor u koji se duvalo bio je doista veliki, a takozvani labijum, gde se ton stvarao prelamanjem vazdusne struje, bio je prilicno kratak. U doba Renesanse kada muzika jos nije bila pisana za tacno odredjene instrumente, blok flauta je mogla da svira bilo koju deonicu, a cesto je nastupala u takozvanom »consortu« blok flauta razlicitih velicina. Pocetkom XVI veka bilo je poznato 3 razlicite velicine blok flaute a pocetkom XVII cak 9, od kojih su se najvise koristili: »gar klein« (gar klajn - dugacka svega 14 centimetara), sopranino, sopran, alt, tenor, bas i »grosse bass« blok flauta (koja je dostizala velicinu i do dva i po metra). Instrumenti su bili pravljeni u razmaku kvinte, opseg je retko prelazio jednu duodecimu a ton je bio mekan i taman. U doba Baroka blok flauta se kao i drugi instrumenti prilagodjavala novim zvucnim zahtevima, pa se oko polovine XVII veka menja ne samo spoljasnjim kitnjastim oblikom vec i u konstrukciji. Pocinje da se gradi u tri dela (najcesce od simsirovog drveta), menzura joj se smanjuje, labijum produzava, busi se konusno, sto sve zajedno uslovljava jedan svetliji i ostriji ton, a opseg se prosiruje na vise od dve oktave. Najcesce se tada koristila alt blok flauta (opseg f'-g'''), a sasvim izuzetno bas, sopran ili sopranino, a tada se pojavljuje i tenor »in D« - takozvani »voice flute«. U nasem veku uporedo sa razvijanjem negovanja rane muzike ozivljava i interesovanje za ovaj zanimljivi i zaboravljeni instrument, te se dela napisana za blok flautu ponovo mogu cuti u svojoj izvornoj verziji. Od brojnih kompozitora koji su pisali muziku za blok flautu svakako treba pomenuti Georga Philippa Telemanna, Georga Friedricha Händela i Benedetta Marcella.

TRAVERZO FLAUTA

Poprecni tipovi flaute pojavili su se najpre u Aziji te su se preko Bliskog Istoka preneli i u Evropu u XI veku. Za razliku od blok flaute kod koje se ton dobija jednostavnim duvanjem u gornji otvor instrumenta, svirac je kod poprecne flaute morao sam usnama da oblikuje vazdusni mlaz koji je zatim »udarao« u ivice otvora. Traverzo flauta se u pocetku pravila iz jednog dela, sa 6 otvora za prste i jednim otvorom za duvanje, bila je cilindricnog oblika i do XVI veka se pravila u tri velicine. Imala je opseg od skoro dve oktave, topao i zaokruzen ton, a narocito se koristila solisticki ili za pracenje pevanja. U drugoj polovini XVII veka traverzo flauta se gradi u tri dela, dobija sedmu rupicu za prste koja biva pokrivena jednom klapnom, busi se konusno, a znacajno se poboljsava intonacija i kvalitet tona. Ovakav tip instrumenata se narocito negovao u pariskom dvorskom krugu sa koga se pocetkom XVIII veka rasirio u Nemacku i Italiju. U periodu kasnog Baroka se gradi u 4 dela, dobija narociti cep kojim se stimuje, opseg se prosiruje na dve i po oktave (d'-a'''), a kao materijal se uzima simsirovo drvo, ebanovina, slonovaca ili cak porcelan. U doba Klasicizma traverzo dobija sve vise klapni - do kraja XVIII veka cak 7 - ton postaje svetliji i elegantniji, a tada nastaje i oktavna traverzo flauta, takozvani »pikolo«. Kriticna situacija u kojoj se traverzo flauta nasla pocetkom XIX veka temelji se najvise na promeni zvucnog ideala, njen volumen nije bio dorastao novim koncertnim prostorima, a tonovi su bili medjusobno neujednaceni i nedovoljno cisti. To je uslovilo potpunu nezainteresovanost kompozitora za ovaj instrument, te je nalazimo jedino u salonskoj muzici i u orkestarskim delima. 1847. godina predstavlja zlatnu godinu flautske istorije jer je nemackom graditelju Theodoru Böhmu poslo za rukom da posle niza eksperimenata konstruise flautu koja je imala snazan, cist i ujednacen hromatski niz tonova kroz tri oktave. Ovakav instrument je gotovo nepromenjen ostao do danas, sa izuzetkom sto se od XX veka flaute prave od metala, najcesce srebra ili zlata.

Literatura za traverzo flautu je veoma bogata, a medju najznacajnijim kompozitorima su J. S. Bach, C. Ph. E. Bach, A. Vivaldi, kao i virtuozi na ovom instrumentu M. Blavet, J. Hotteterre i J. J. Quantz.

Dragan Karolic