O RANOJ MUZICI
U prethodnom broju "Continua" u ovoj istoj rubrici bile su navedene sve vazne komponente tumacenja rane muzike (istorijski instrumenti, poznavanje stila i ornamentike, adekvatna upotreba artikulacije i vibrata) o kojima ce biti reci u sledecim nastavcima, ali pre svega namece se pitanje:
Iz notnog teksta jednog srednjovekovnog zapisa sem pribliznih ritmickih i melodijskih okvira ne saznajemo vise nista, a u periodu renesanse, jedna kompozicija je mogla da bude izvedena na bilo kojim instrumentima. Notnoj slici jednog baroknog dela nedostaju uglavnom jos dinamika i artikulacija, i tek od XIX veka muzicki tekst postaje kompletan do najsitnijih detalja. Sledeci primer (Monteverdi) pokazuje da se iz notne slike ne saznaje ni instrumentacija, ni tempo, ne postoje oznake za dinamiku, artikulaciju niti ornamenti, a sifra bassa continua je tek povremeno naznacena.
Da bismo shvatili razlog ovakve kompozitorske prakse, moramo se staviti u polozaj ondasnjih kompozitora i zamisliti kako je izgledalo zapisivanje nota nepreciznim guscjim perom, cesto pored svece, dok se rok za zavrsavanje dela blizio. Prvi nesavrseni pokusaji notne stampe (kraj XV veka) su uproscivali i ovako oskudnu notnu sliku, te je veoma zanimljivo uporediti iste, rukom pisane i stampane muzicke tekstove.
Pri analizi partitura postaje, dakle, jasno da su kompozitori zapisivali samo ono sto je bilo neophodno, odnosno da notni tekst ne predstavlja sliku zavrsenog procesa muzickog stvaranja. Notna slika je samo osnov za dalju nadgradnju, sto je "posao" i duznost izvodjaca, na osnovu njihovog iskustva, sposobnosti, ukusa i poznavanja istorijskih cinjenica. Izostajanjem ove nadgradnje, rana muzika bila bi bitno osiromasena, te bi ostala bez karakteristicnih elemenata koji joj daju stilski identitet.
Od XIX veka pa do danas, notni izdavaci pokusavaju da nadoknade "propuste" kompozitora, pa veoma cesto menjaju originalni notni tekst dodavanjem neadekvatne artikulacije i dinamike, a nisu retke ni transkripcije i skracenja. Toliko pominjano Mendelsohnovo otkrice i izvodjenje Bachove "Pasije po Mateju" (1829. godine) samo je jedan od bezbroj primera koliko je izmena dozivljavala notna slika tokom vremena. Mendelsohn je u "svojoj" partituri delo skratio za 6 arija, izbacio continuo instrumente, oboe d'amore zamenio klarinetima, previsoke note u deonici Evandjeliste prekomponovao, odbacio ukrase, a artikulaciji dodao tezi izraz.
Ovakva modernizacija notnog teksta ima za posledicu potpuno zamagljivanje ideje kompozitora i time je onemogucena adekvatna interpretacija. Ono sto je od neprocenjive vaznosti za pravilno tumacenje rane muzike je notni tekst, koji je identican sa kompozitorovim rukopisom ili prvim stampanim izdanjima. Danasnji muzicar koji se srece sa modernim notnim publikacijama cesto ni ne pomislja kako izgleda rukopis istog dela i da li pred sobom uopste ima jedan autoritativni izvor.
Za profesionalno bavljenje ranom muzikom neizostavno treba imati jedno od takozvanih "Urtext" izdanja, koje potpuno verno sledi kompozitorov autograf ili prepise. Medju najlosijim savremenim notnim publikacijama su izdanja IMC ("International Music Company"), u kojima je ranoj muzici uskraceno sve ono sto je cini "ranom". Pored autenticnog kompozitorovog teksta, jedno "Urtext" izdanje detaljno informise izvodjaca o momentima vezanim za nastanak dela, interpretaciju itd... U poslednje vreme se sve cesce stampaju manuskripti kompozitora, a notni arhivi stavljaju na raspolaganje zainteresovanima fotokopije rukopisa, te tako omogucavaju najbolji uvid u originalni notni tekst.
Dragan Karolic