Nekada su svojim pevanjem izazivali odusevljenje, a danas, kada odrastao muskarac zapeva u falsetu, reakcija je zaprepascenje i podsmeh. Ovakav stav, proistekao iz nepoznavanja istorijskih cinjenica i puke konzervativnosti, zasluzuje da se o njemu govori bez distance, upravo onako, kako se o ovoj temi govorilo nekoliko vekova ranije.
MOTIVI KASTRACIJE
Obicaj kastriranja bio je rasiren jos pre nove ere, a motivi su bili razliciti. Egipcani su vrsili kastraciju u cilju kaznjavanja, Arapi u verskom fanatizmu, a Turci da bi dobili polno bezopasne muskarce za cuvanje harema. U Italiji je kastracija primenjivana iz sasvim drugog razloga.
Kada je u prvom veku nase ere apostol Pavle (oko 10. do oko 67. godine) u XIV poglavlju svog Dekreta naznacio "Mulier tacet in ecclesia" ("Zene cute u crkvi"), sigurno nije mogao da pretpostavi kakve ce posledice njegove reci izazvati nekoliko vekova kasnije. Horovi bez zenskih glasova, sastavljeni od kontratenora (falsetista) i decaka pre mutacije, funkcionisali su dotle dok je crkvena muzika bila jednostavnija i zahtevala manji opseg glasova. Medjutim, kako se nacin komponovanja menjao i postavljao sve vece pevacke zahteve, moralo se pribeci muskarcima sa "zenskim" glasom - kastratima. Tako je praksa kastriranja polovinom XVI veka sa Orijenta presla u Evropu, a prvi pevac kastrat Papske kapele u Rimu bio je od 1562. godine Francesco Soto.
Pocetkom XVII veka u Italiji pocinje da cveta nova muzicka forma - opera, koja je kastratima takodje pruzila povoljnu mogucnost za prezentaciju iz jednog jednostavnog razloga - opera je predstavljala pokusaj ozivljavanja stare grcke tragedije u kojoj, po predanju boga pozorista Dionizisa, zene nisu smele da ucestvuju. Publika anticke Grcke je licnosti prepoznavala ne po glasovima, vec po maskama koje su glumci nosili (slican obicaj nalazimo i u Engleskoj u doba Shakespearea, gde su sve uloge tumacili muskarci). Od kada je 1637. godine u Veneziji otvoreno prvo javno pozoriste, kastrati su, pored crkvenog monopola, preuzeli i dominaciju u operi, te su tako ostali nezamenljivi otprilike do polovine XVIII veka.
STA JE TO KASTRACIJA?
Kastracija, zapravo odstranjivanje polnih zlezda, imalo je za posledicu prestanak lucenja hormona koji je regulisao prirodno sazrevanje i razvitak sekundarnih obelezja. Kastriranje je vrseno na decacima izmedju 8. i 10. godine zivota, pa se moze pretpostaviti kakve je psihicke posledice izazivalo. Ovim postupkom, medjutim, nije ometan fizicki razvoj, vec se "samo" postizalo izostajanje puberteta i mutacije glasa. Grkljan je kod kastrata zadrzavao mekocu i pokretljivost, glasne zice su ostajale krace i tanje, a grudni kos, organi za disanje i rezonatorski prostori su bili normalnih dimenzija. Sve ovo zajedno omogucavalo je izuzetnu glasovnu sposobnost i jedinstvenu boju glasa, te kastrati postaju veoma trazeni i dobro placeni.
Uskoro je kastracija dobila duboki socijalni koren, jer su siromasne porodice u tome videle mogucnost za izlaz iz bede. Moze se samo zamisliti koliko hiljada decaka je bilo podvrgnuto kastraciji i to bez kasnijih pevackih rezultata. Poznat je slucaj porodice Melani iz XVII veka gde je otac skoro sve svoje sinove (najmanje 5) kastrirao. Mattea Sassana majka je jednostavno prodala kastratskim agentima, koji su narocito u Napulju vrebali napustenu decu. Iako je kastracija zapravo bila strogo zabranjena, posebno po berbernicama su mogli da se procitaju ovakvi natpisi: "Ovde se kastrira po povoljnoj ceni!!!"
SKOLOVANJE KASTRATA
Skolovanje kastrata trajalo je 6 do 8 godina po brojnim pevackim skolama, koje su nicale po citavoj Italiji i koje su dovele umetnost belkanta do vrhunca. Iz jednog dokumenta saznajemo kako je izgledalo obucavanje mladih kastrata 1640. godine: "U rimskim pevackim skolama ucenici su morali svakodnevno da pevaju jedan sat triler, jedan sat brze pasaze, skale i razlozene akorde, jedan sat vezbe za cistu intonaciju i sve to pod nadzorom ucitelja i pred ogledalom, kako bi kontrolisali jezik i grlo i smanjili grimase pri pevanju. Jedan sat bio bi posvecen izrazu i ukusu kao i muzickoj literaturi i to su bili zadaci predvidjeni za pre podne. Po podne smo ucili jedan sat muzicku teoriju, jedan sat kompoziciju i jedan sat kontrapunkt, a preostalo vreme bilo je predvidjeno za sviranje cembala i dovrsavanje psalama, moteta i drugog, sto je odgovaralo sposobnosti pojedinaca. Pored toga pevali smo u crkvi i slusali kompozicije majstora, a po povratku smo morali ucitelju sve da opisemo. Cesto smo odlazili i pred Porta Angelica na Monte Mario i pevali da bi slusali eho i popravljali greske."
Postoje i podaci da se prema kastratima u skolama postupalo mnogo bolje nego prema "obicnim" ucenicima: dobijali su bolje jelo, topliju odecu i cistije sobe. Pored pevackih skola postojali su i privatni pedagozi, od kojih je najpoznatiji bio Nicola Porpora. U XVIII veku jedan belgijski muzikolog je objavio Porporinu pedagosku metodu: "Porpora je najpre pitao svog ucenika da li ima dovoljno strpljenja i na potvrdan odgovor uzimao je jedan notni list i zapisivao skale, skokove, trilere i izdrzane tonove. Ovaj jedan jedini list uvezbavan je godinu dana. U sledecoj godini je bio jos uvek nezamenljiv. U trecoj godini nije bilo nikakvog govora o tome da se nesto promeni. U cetvrtoj godini ucenik je pocinjao polako da se buni, ali ucitelj ga je podsecao na njegovo obecanje. Peta godina je prolazila i dalje sa ponavljanjem jednog istog lista. U sestoj godini nije nista novo dodavano. Na kraju seste godine, kada je ucenik konacno poverovao da ce pravo skolovanje napokon zapoceti, iznenadila ga je izjava ucitelja: 'Idi sine moj, nema vise niceg sto mozes jos da naucis, ti si sada najbolji pevac na svetu!'" Izgleda da je Porporina metoda bila zaista delotvorna, jer su upravo njegovi ucenici bili najbolji kastrati - Farinelli i Caffarelli. Buduci da je vokalna obuka zapocinjala vec u 8, 9. ili 10. godini, kastrati su sa 15 godina bili spremni za nastupanje.
KASTRATI NA POZORNICI
Kastrati su se iz Italije razisli po citavoj Evropi, a pozorista i dvorovi su se otimali o poznate pevace. Narocito su u tome prednjacili Napulj, Rim, Venezija, Bec, Dresden i London. Izuzetak je jedino bila Francuska, gde kastrati nikada nisu uspeli da se odrze zbog specificnosti francuskog vokalnog stila.
Kastrati su bili apsolutni gospodari na pozornici, njima je bilo sve dopusteno i potcinjeno, nazivali su ih jednostavno "Primo uomo" ("prvi covek"). Bili su po pravilu veoma kapriciozni i arogantni, a dobijali su ogromne honorare. Na binu su dolazili u raskosnim kostimima, bez obzira na to kakvu su ulogu tumacili i u kom vremenu se desava radnja. Iz jednog sacuvanog spiska rekvizita citamo kako je izgledao jedan takav kostim: "Bela perjanica, perika, dve male i jedna velika rozeta, bela traka, srebrna sablja i predjica, carape boje koze, cipele rimskog oblika zlatne i plave, obrub od narandzastog satena, kosulja i rukavi od tafta boje koze, grudnjak od moarea celicne boje izvezen zlatom, siroke naramenice od belog satena sa uzduznim umecima od belog glasea, zlatan vez i rese, ogrtac od plavog satena ukrasen obrubom sa zlatnim okcima, kapa sa zlatnim ceonim delom, glava kape od moarea celicne boje sa zlatnom krestom."
Poznati su i slucajevi Luigija Marchesija (1755-1829), koji je zahtevao da u svakoj operi na scenu izadje na konju, sa dzinovskom perjanicom i uz zvuke fanfara, kao i Girolama Crescentinija (1762-1846), koji je u svim operama pevao obavezno i jednu svoju ariju. Kompozitori su pisali ono sto su kastrati zeleli, pevaci su na to dodavali obilje ukrasa i ceste kadence, kako bi pokazali svoje pevacko umece. Pojavljivanje nekog poznatog kastrata bio je jednostavno praznik za oci i usi, a publika je odusevljeno skandirala: "Evviva il coltello" ("ziveo noz").
KASTRATI VAN POZORNICE
U privatnom zivotu, medjutim, kastrati su bili diskriminisani i iskljuceni iz zivotne svakodnevice, te se sasvim sigurno moze reci da nisu bili zaista srecni. Tim pre sto je kastracija izazivala samo neplodnost, dok je seksualna sposobnost ostajala netaknuta. Buduci da je kastratima brak bio nedopustiv, kao i stanovanje sa jednom zenom u istoj kuci, zabelezeno je i nekoliko zanimljivih slucajeva na ovu tabu temu:
Jedan kastrat se, u pokusaju da ostvari svoje pravo na zenidbu, obratio cak papi Inocentiju XI (rimski Papa od 1676. do 1689. godine) sa objasnjenjem da je kastracija kod njega veoma lose uradjena. Papa ga je odbio sa odgovorom: "Kastrirajte se onda bolje!" Kastrat Giusto Ferdinando Tenducci (1736-1790) je doslovno oteo svoju ucenicu i pokusao da je ozeni. Sesnaestogodisnja Irin Dorotty Manusell ga je, medjutim, ubrzo napustila i napisala knjigu o zivotu sa jednim kastratom. Bartolomeo Sorlisi (1632-1672) i njegova izabranica Dorothea Stiefvater godinama nisu uspevali da dobiju odobrenje, te su ziveli u "divljem" braku. Zanimljivi su i slucajevi Felicea Salimbenija (1712-1751), koji je dugo ziveo sa jednom devojkom predstavljajuci je kao svog ucenika kastrata, i Giovannija Francesca Grossija (1653-1697, nazvan Siface), koji je zbog jedne ljubavne afere bio ubijen. U istoriji je poznat samo jedan slucaj kada je kastratu bilo dozvoljeno da se ozeni. Desilo se to 2. aprila 1762. godine u Hamburgu, kada su vlasti dozvolile gospodji Gertrud Steinmetz da stupi u brak sa kastratom Filippom Finazzijem (oko 1706-1776).
SLAVNI KASTRATI
Mali broj kastrata je postao slavan, a oni manje obdareni morali su da se zadovolje pevanjem po provincijskim horovima ili su se posvecivali pedagogiji.
Najslavniji kastrat je sasvim sigurno bio Farinelli (pravo ime Carlo Broschi), koji je rodjen 1705. godine. Sa 15 godina debitovao je u Napulju, a do 1734. godine nastupio je na svim italijanskim pozornicama, kao i u Becu i Münchenu. 1734. godine 29-ogodisnji Farinelli odlazi u London gde nastupa u operama Hassea i Porpore, a 1737. godine prihvata poziv spanskog kralja Philippa V i odlazi u Madrid. Na spanskom dvoru Farinelli se odrice javnog nastupanja i jedina duznost mu je bila da svako vece kralju peva uvek iste 4 arije! Philippa V je, naime, jedino Farinellijev glas lecio od depresije za sta ga je obasipao basnoslovnim bogatstvom. Posle smrti Philippa V devet godina kasnije ostaje u sluzbi spanskog dvora, i za vreme vladavine prestolonaslednika Ferdinanda VI postaje direktor madridske Opere. 1759. godine, po dolasku na presto Carla III biva otpusten, te se vraca u Italiju gde umire 1782. godine u Bologni. Po opisu Quantza, "Farinelli je imao snazan, svetao i ujednacen glas sa rasponom preko tri oktave (od c malog do d3). Intonacija mu je bila cista, triler divan, a duzina daha nezapamcena. Sa velikom lakocom je pevao najteze pasaze i velike skokove. U ukrasavanju je bio umesan a posedovao je i snazan temperament. Jedino se moze reci da nije bio narociti glumac." Charles Burney o Farinelliju pise ovako: "Svako ko ga je slusao, znao je kakvo dejstvo na publiku je imalo njegovo zacudjujuce pevanje: ekstazu, odusevljenje i ocaravanje." Histeriju koja je obuzimala slusaoce pri pojavi Farinellija najbolje karakterise ova izjava: "Jedan je Bog, i jedan je Farinelli!"
Pored njega veoma poznat je bio i Senesino (pravo ime Francesco Bernardi), koji je rodjen u Sieni oko 1680. godine. Debitovao je 1707. godine u Pologni, a pevao je na pozornicama Venezije i Napulja do 1716. godine, kada stupa u sluzbu Dresdenskog dvora. Od 1720. do 1737. godine, sa povremenim pauzama, nastupao je u Londonu (Händel je za njega napisao ukupno 18 uloga), a zatim se vraca u Italiju. Poslednji put je pevao sa svojih 60 godina u Napulju 1740. godine, a umire 1759. godine u svom rodnom gradu. Quantz nam je ostavio takodje i opis Senesinovog pevanja: "Imao je snazan, ujednacen, prijatan tamniji mezzosopranski glas, cistu intonaciju i lep triler, a opseg njegovog glasa obuhvatao je od malog g do f2. Nacin njegovog pevanja bio je majstorski a nastup ubedljiv. Adagio nije mnogo opterecivao ukrasima a Allegro je pevao sa mnogo temperamenta, narocito pasaze, koje je izbacivao iz grudi sa prilicnom brzinom. Njegova pojava je za pozoriste bila veoma odgovarajuca a gluma prirodna. Role heroja su mu vise odgovarale nego uloge ljubavnika." Iz pera Burneya saznajemo takodje: "Senesino je imao tako plemenit glas i pevacki manir, tako snazan izraz i velicanstvenost, da je bio omiljen kod publike, iako nije bio tako senzacionalan kao Farinelli."
Pored ova dva kastrata veoma poznat bio je i Caffarelli (pravo ime Gaetano Maiorano, 1710-1783), koji je posle povlacenja Farinellija vazio za najboljeg, a svakako su vredni pomena i Carestini, Crescentini, Bernacchi, Baerenstedt, Annibali, Nicolini i Rauzzini.
POVLACENJE KASTRATA
U drugoj polovini XVIII veka papa Clement XIV je zabranio kastraciju, te od tada kastrati pocinju da se povlace i iz crkve i sa scene, a ukida se i vekovna zabrana nastupanja zenama. Kastracija se, medjutim, i dalje povremeno vrsila, pa Carl Maria von Weber solo deonice svojih Misa iz 1818. i 1819. godine jos uvek posvecuje kastratu. Ulogu Arsaca u svojoj operi "Aureliano in Palmira" (1813. godine) Rossini je napisao za poslednjeg velikog kastrata Vellutija (1780-1861), a poslednja opera uopste napisana za kastratski glas bila je "Crociato in Egitto" (1824. godine) Dj. Mayerbeera. Poslednji kastrat (za koga se zna) bio je Allesandro Moreschi (1858-1922) nazvan "Andjeo Rima", koji je pevao u Sikstinskoj Kapeli izmedju 1883. i 1913. godine. Pevanje ovog kastrata je cak snimljeno na ploce 1902. i 1904. godine, koje se danas cuvaju u "Phonogrammarchiv" u Becu (imao sam priliku da cujem ove snimke i moram da kazem da sam bio zapanjen; prim. aut.).
KONTRATENORI NEKAD I DANAS
Kontratenorsko pevanje je veoma dugo poznata praksa, koja se narocito razvijala do kraja XVI veka. Pri pevanju u falsetu glas zvuci otprilike za oktavu vise i pri tom vibriraju samo rubovi glasnih zica. Kontratenorsko pevanje je preneto iz Spanije, a najvisi domet ove umetnosti dostignut je u Engleskoj u vreme Elizabetanske epohe. Dok su Italijani bili vise naklonjeni kastratima u Münchenu je krajem XVI veka kapela pod upravom Orlanda di Lassa ovako izgledala: 6 kastrata soprana, 16 decaka, 13 kontratenora altova, 15 tenora i 12 basova.
Danas se pri izvodjenju muzike ranijih epoha sve cesce primenjuje tehnika kontratenorskog pevanja, cime se ostvaruje autentican zvuk. Prvi veliki kontratenor naseg doba bio je Alfred Deller, koji je negovao takozvanu "englesku" skolu i ciji su sledbenici danas poznati umetnici medju kojima James Bowman, Michael Chance i David Cordier. Za razliku od engleske skole, koja je koristila samo zvucnu rezonancu glave, pojavljuje se i "kontinentalna" skola, koja ukljucuje i rezonancu grudi. Najznacajniji predstavnik ove kontratenorske tehnike je René Jacobs, koji se po boji glasa, tehnici i nacinu pevanja, mozda najvise od svih priblizio zvucnom idealu kastratskog pevanja. Poznati nastavljaci ove kontinentalne skole su Derek Lee Ragin, Gerard Lesne i Axel Köhler.
Dragan Karolic